„Svaki misleći čovjek je ateist“ - Ernest Hemingway. Pročitah ovaj citat u zadnjih par dana čak u dva članka. Prvi put kad se janje vratilo na put. Drugi put kad je janje zalutalo u nepovrat. Janje u prvom članku valjda je spoznalo vjeru, a u drugom valjda i nikad nije vjerovalo.

Natpis koji se još i danas koči nad ulaznim vratima koncentracijskog logora u Auschwitzu poruga je koju gospodari života i smrti, „više rase“ upućuju zatočenicima, „niže rase“. Poruga iznimno cinički poručuje: ovdje ste da bi se radom iskupili, a mi smi oni koji vas ovdje držimo, o iskupljenju odlučujemo, a dobiti ga ne ćete jer samo se sprdamo. Povijest je pokazala da je „niža rasa“ na koju se odnosila poruga, i u smrti i u životu daleko nadmašila „višu rasu“, onu koja se samo sprdala. Natpis je ostao da podsjeća potomke na djela njihovih predaka

Kada je krajem proljeća u 14. broju Statusa, mostarskoga magazina za političku kulturu i društvena pitanja, objavljen prilog Ive Lučića pod naslovom „Što je (bila) Bosna i Hercegovina i tko smo (bili) mi“, nije se odmah dalo naslutiti da će netom minule vrele ljetne dane dodatno grijati i žestoke polemike Ivana Lovrenovića i fra Ivana Šarčevića s autorom teksta.

Poznato je onima koji su barem malo upućeni u povijest BiH da guranje Bošnjačke ideje (a time i nestanak Hrvata kao nacije u BiH) potiče još od vremena Benjamina Kallaya. Tada već nije bilo Osmanlija kao formalnih vladara (ali iz sjene uvijek). Trebalo se smisliti rješenje za toliko različitih ljudi na jednome mjestu. Trebalo je od  dvije postojeće nacije i ostataka Osmanlija stvoriti jednu naciju, Bošnjačku. Zar stvarno miješanje dviju nacija sa okupatorima iz 15. stoljeća zahtjea stvaranje treće?

Empatiju ljudi poznaju kao nesvjesno znanje o tome što drugi osjećaju.Neki bi i to skratili pa jednostavno nazvali ''stupnjom suosjećanja''. Naravno,čovjek sam procjenjuje da li je netko zaslužio suosjećanje i u kojoj mjeri. Socijalni radnik osjećao bi potrebu saslušati čovjeka s problemom,političari bi pored toga morali i pomoći,narod ih je izabrao da služe pojedincu i skupinama,naravno to je samo formalno.

Što se to s nama Hrvatima, kao narodom događa? Gubimo kulturu, gubimo medije, nemamo jedinstvene strategije pa gubimo i identitet. Što najbolje od drugih radimo: najbolje se međusobno pljujemo!

U međunarodnu pravdu pomalo ali sigurno prodire novi pokazatelj- jedan Praljak. Ovaj pokazatelj je praktično nepoznat u Hrvatskoj iako je stvoren zahvaljujući našem čovjeku (kao jedan Tesla). Ovaj put nastao je na temelju iskustva cijelog hrvatskog naroda i svih hrvatskih građana u obrani i stvaranju Hrvatske.

Na orašanskom portalu Domaljevac, u tekstu prenesenom sa portala iz Ljubuškog, potrčko Ive Lučića je opičio po Ivanu Lovrenoviću, a uzgred i po meni braneći Tunju, jer vjeruje da je lukav i da će tom dimnom zavjesom prikriti svoje besramlje, čak da će u očima čitalaca sebi priskrbiti status neovisnog prosuditelja koji Lovrenovićevu čegrst sa Lučićem posmatra odozgo, sa Veleži.

Poput desetaka tisuća Splićana, Dubrovčana, Omišana i Makarana, za zimskih vikenda odlazim do Kupresa i Blidinja, gdje se sa klincem sanjkam dok padne mrak, a onda popodne zaputim put Splita. Na taj način ja i moji nauživamo se snijega kao “jednodnevni gosti”, koji “ništa ne troše, ne zauzimaju apartmane”, “a zapravo zauzimaju mjesto na snijegu koje pri tom nisu platili”.

Šovinizam Dijane Čuljak-Šelebaj ne bi, naravno, bio toliki problem da je samo njen. Ključni razlog njene mutave zbunjenosti nije, naime, samo njeno bosanskohercegovačko porijeklo, već i činjenica da ona tek naglas govori ono što hrvatski turistički neimari naglas misle. "Jednodnevni gosti iz Bosne i Hercegovine", naime, ipak "predstavljaju problem": oni zaista ne troše, zaista ne zauzimaju skupe apartmane i zaista zauzimaju besplatne plaže

Ovo ljeto po Hercegovini su se pojavili veliki plakati koji su promovirali jedan lokalni portal. Onima upućenima u način funkcioniranja jednog portala i financijsku korist istoga, bilo je pomalo neshvatljivo ulaganje u jedan takav projekt koji u našoj sredini ne donosi  financijsku korist. No, nakon par kolumni i tekstova bilo je jasno o čemu se radi.