 Draga Mery ili Mare, ne pišeš koje ti je ime draže, zato sam ja odlučila da budeš Mery, zvuči svjetskije, a kod nas ti je to u trendu. Ne bi povjerovala, ali i tvoja mater od kada je bila u posjeti kod tebe sve joj je super i svi je u selu zovu Superka.
Ljubomorni, ona jedina , kao, govori engleski, dok ovi naši umirovljenici uglavnom govore njemački. Kad upadneš na sijelo kod tih naših staraca kao da si zalutao na tečaj stranih jezika.
Pišeš da si se najviše zaželjela naše zeljanice? E, baš dok sam čitala tvoju poruku sladila sam se tom poslasticom. Sada je škripavac baš najljepši za zeljanicu, i još s mladim sirom, domaćim jajima, a na mladom maslu, pa još ispod peke. Znam da mi sada zavidiš, ali, na čemu sve ja tebi zavidim! Ne možeš imati i dolare i zavičaj i zeljanicu. Znaš, kako ova tehnologija napreduje, možda ću ti uskoro moći internetom poslati toplu pitu, a do tada jedi hamburgere. Sada su ti kod nas, znaš to, mise na grobljima, blagoslov polja. A to znači svake nedjelje u drugoga na ručak. Ove godine nešto se i ne potežu misari za rukav, a do prije godinu dvije vladalo je pravo natjecanje u koga će biti više gostiju na ručku. Je, moja Mery, kriza je. A kad to spomenem, odmah se sjetim naših pastirskih dana, znaš ono kada bi poslije prežderavanja bacali kruh ribama u Šujicu. Sjećaš se da bi nam tada stari Mazo, pokoj mu duši, prijekorno govorio:»E, cure, cure, doći će vrijeme, željet ćete vi njega!»Znaš kako smo se razuzdano smijale na te njegove riječi.
Danas, kako godine prolaze, padne mi na pamet da je Mazo bio vizionar. Naime, do dobrog kruha sve je teže doći! Ti to ne osjećaš, tamo nema krize. Ali, Mare, nema ni zeljanice! Ne ljuti se, znaš mene, to ja tebi od dragosti. Tvoja Anđa. tomislavcity.com
|
