 Zbog stereotipa još iz djetinjstva mnogi Hercegovci od malih nogu, stječu spoznaje o Romima ili po naški Ciganima, kao u najmanju ruku čudnom i neobičnom narodu. Nerijetko se djeci u slučaju samovolje ili neposluha, znalo i zna priprijetiti – odnijet će te Cigani.
I to takvim tonom da to zvuči kao strašna kazna!? Dakle, od malih nogu stječu se predstave za koje nitko nikada nije podastro valjane argumente. Netko rekao, netko čuo da Cigani recimo kradu, a u zatvorima opet njih malo. E sad jest da se naši Cigani baš i ne trude podilaziti praveći kompromise s okolinom kako bi u očima dušobrižnika i čudorednika popravili kao u pravilu nezavidan image.
Rat im nije bratCigani jednostavno žive svoj život. Miroljubiv su i veseo narod. Čim je nestalo Cigana pred zadnji rat, bolji poznavatelji njihove životne filozofije bili su sigurni da je vrag odnio šalu. Tako i bi – zakrviše se narodi ovih prostora, ali bez Cigana. Znaju oni za veselja i teferiča između sebe zakavgati, ali za rata nisu. Ta njihova rekli bismo karakterna - ljudska crta, bar im kod pacifista donese simpatije. Ostalo se i onako zaboravlja, pa i poratni život Cigana. Gdje i kako žive zna malo Hercegovaca. U stvari kad se spomene imenica Ciganin, asocijacija odmah ide na mostarske Rome, za koje se veže organizirano prosjačenje iza kojeg se opet kriju raznorazni mešetari.  Naselje na čapljinskom deponijuNekada je bezmalo svaka hercegovačka općina imala svoje Cigane. Danas je drugačije u Zapadnu Hercegovinu Cigani samo navrate, ali su zato na čapljinskom području na nimalo romantičnom mjestu, uz gradsko smetište izgradili nastambe. Među prvim riječima koje spomenuše bješe recesija!? Gledajući uboge kućerke poredane uz Neretvu južno od Čapljine, od Pelina pa do gradske deponije u Adi, prva je pomisao što njihovi stanovnici mogu imati sa svjetskom recesijom, a imaju:
„Pale cijene sirovina, od zimus skroz. Teško se zarađuje, ali se ne ide prositi i ljudima dosađivati. Mučimo se, radimo. Danas sam tu poslom, obitelj mi je u Neumu. Četvoro djece treba prehranit. Ali opet dobro je, živi se, ne daj Bože gore“, kratko zbilju sažima Ekrem Ahmetlić koji je prije tridesetak godina doselio u Čapljinu, pokazujući pritom od rada sa željezom žuljevite ruke.
Prvi kojeg smo sreli u naselju potleušica bio je Dalibor, ima dvadeset godina, a u školu nije nikad išao. Kaže da je naučio pisati.
„Živim od željeza. Skupim prodam i tako. Nije lako, takav je život, jebi ga. Hoću raditi, samo da mi je kakav stalni posao da zaradim komad kruha“, obrazlaže Dalibor svoju životnu orijentaciju.
'Nijemci mnogo dobar narod'
Dalje niz Neretvu u naherenom kućerku, srećemo Ajšu Seferović. Osmoro djece ima od osam do 20 godina, a niti jedno ne ide u školu. Muž joj Izet Selimović živi također od prodaje sirovina.
„Kako ću djecu slati u školu? Ni vode, ni kupatila. Da mi je bar kontejner, pa da ne živim pod daskama. Prije rata smo živjeli u Tasovčićima, a onda otišli u Njemačku. Nijemci su mnogo dobar narod, dali nam barake, pomoć… Dok je ovdje bio rat nama je tamo bilo dobro, ali sada je drugima dobro, a vidiš kako je nama“, pripovijeda trudna Ajša nutkajući nas kavom.
Najdublje u Adi je Marko. Njegova nastamba je podignuta na samom rubu deponiju smeća, ni dvadesetak metara, dok nam objašnjava probleme sa padom cijena sirovina njegove tri curice od četvoro djece, igraju se stvarima prikupljenim s odlagališta. Pitamo ga pitati kako podnosi smrad.
„Nije lako, ali ovako sam najbliže sirovini. Staklo, željezo, gume, boce… kupim sve što se može prodati. Mogu ti reći da je u Adi lijepo, ko ima stalna primanja, a ko nema kao ja, to je prava muka. Pale cijene, žestoko“…
Uglavnom svjetska je recesija ozbiljno udarila na čapljinske Rome o kojima se može misliti što tko god hoće, ali je sigurno – teško žive i bez krize. Što i koliko sami mogu promijeniti teško je reći. Žale se da su ih htjeli preseliti, a oni nemaju kamo.
„Tu smo uz smetlište, od njega živimo“
U BiH 76.000 Roma
Vijeće Roma BiH je nedavno u povodu Đurđevdana, jednog od najvećih romskih praznika koji se obilježava u cijelom svijetu, u priopćenju ukazalo na njihov težak položaj. U BiH danas živi oko 76.000 Roma. Samo jedan posto ih je zaposleno!? Trideset posto ima zdravstvenu zaštitu, 30 posto ih se školuje, a samo 30 posto ima adekvatan smještaj. Inače, Romi su u BiH najbrojnija nacionalna manjina!
D. Musa | foto: D. Musa | LJ::portal
|
pozdrav!!! 
