HDZ je pobjedio u Jajcu!
Željko Barišić
Friday, 02 November 2007 18:42
Sample Image Bližio se dan kada je Ćiva morao iseliti. Bio je u pregovorima s babom kat niže, za jednu prostranu i svijetlu sobu, ali je ona čekala odgovor neke djevojke. Onda je još dobio poruku od majke da bi trebao doći na izbore u Hercegovinu, inače će se otac naljutiti, neće htjeti razgovarati s njom itd.

 

 

 

________________piše: Željko Barišić

 Nije mogao vjerovati kako to opsadno stanje nimalo ne popušta. U jednom trenutku skužio je da ništa ne može posložiti kako bi htio pa je odlučio sve prepustiti slučaju.


    I tamo se sve budilo. Nakon desetljeća komunizma, došlo je vrijeme da se okrene stranica. Svi su likovali; doći će bolja vlast, narodnija, hrvatskija… Nova politička nomenklatura izdavala se za spasitelje, preporoditelje, oni će postaviti stvari na svoje mjesto...


- Bejbi, pušiš stare fore! - rekao je to nekom emigrantu koji je također išao dolje, srevši ga na Trgu, a taj je bio pun optimizma i vjere i nije bilo načina uvjeriti ga. Gledao ga je dok mu je govorio to bejbi, ali ništa nije komentirao. Bio je jebač njegove tetke koja je živjela u Švedskoj pa ga je zamolila da ga dočeka, jer on još nije mogao vjerovati da ga udbaši neće sjebati. Dok su sjedili u Maloj kavani zvjerkao je okolo bojeći se neće li neki esdebeovac iskočiti iza ugla. Ćiva je u jednom trenutku poželio da mu se to i dogodi koliko mu je tim svojim forama išao na živce.
-  Rileks, bejbi… Sve je pod kontrolom! - rekao mu je i naraučio piva. Naravno, na njegov račun. Plaćao je samo ne bi li što duže ostao s njim, jer bilo je očito da mu se govno smrznulo u utrobi. Onda su ga pokupili neke njegove glavonje pa je odahnuo.


    Nije želio dolje ići. Nije želio zaokružiti nekakvo glupo ime i vjerovati da će taj netko ili neka stranka učiniti nešto za njegovo dobro. Nije vjerovao u takvu mogućnost. Suviše dobro je poznavao okolnosti i mislio je - tu nema pomoći! Pitao se kog vraga će on sad doći tamo nešto zaokruživati kad ionako ne živi tamo i uostalom briga ga za sve to? Ili nek mi onda daju neki stan! Sve je to rekao majci u telefonskom razgovoru, našto se ona osupnula navodeći hrpu besmislenih razloga, od toga što će reći susjedi, rodbina, jer svi samo pričaju o tome, svi će doći, do onog: Šta će reći otac?! E, to ga je tako ražestilo da joj je mislio svašta reći, ali se nekako skulirao. Znao je da je to još samo jedna njegova fora mazanja očiju, samo da bi joj skrenuo pažnju sa svih drugih problema koji su se desetljećima vukli poput nemoguće trakavice. Pokušavao se izvući na seljenje, ispite i stvari oko toga, a ustvari mislio je: Ko će se sad satima drndati s onim autobusom, čovječe, popizdit ću! Mogao je navesti stotine razloga, ali ona ga je molila i ta njena kuknjava tako mu je znala ići na živce da se stoput bio zarekao da joj neće popuštati, ali svaki put kada bi se čuli to je padalo u vodu. Što je mogao? Pristao je. Majke imaju tu moć uvjeravanja.

    Drndao se kroz bosanske vrleti tim noćnim autobusom, zajedno s još hrpom studentarije i radnika. Svi su išli na izbore, sudjelovati i osjetiti taj povijesni trenutak. Gledao je te tipove što se pijano grle i sad oni više nisu bili bagra usukanih želudaca tamo pred Studentskim centrom što žica bonove ili tipovi na portama sa studentskim stažem zbroja godina jednog adolescenta što žicaju malo pičke od istih takvih izbezumljenih jadnica što bi ih dale za samo jedan čestit puder. Nisu to više bili ni tipovi što plaze ujutro hladnim halama Žitnjaka i čekaju na vječnim stambenim listama. Nisu to bili ni tipovi što ih je sretao po centru, ne mogavši se obraniti, dok čeznutljivim pogledom jedva čekaju da ih netko odvede na piće ili ručak. Ne, nitko od njih više nije bio taj. Bili su to Hrvati! Kad je ušao bio je siguran da ih poznaje, ali sad više nije tako siguran. Pjevali su i veselili se, u čestim pauzama častili, opet pjevali, vozače je to podiglo i izgledalo je da bi se taj  ludi autobus u svakom trenu mogao survati u neku od brojnih provalija. Kočeći nogama, napeto je pratio što se događa, ali nakon nekog vremena pažnja mu je popustila, skompao se s nekom klinkom pa su se ostatak puta navlačili.

    Osvanula je sunčana nedjelja tog studenog 1990. Otac je obukao svečano odijelo s kravatom na pleter i značkom HDZ-a na reveru. Blistao je. Majka je u uobičajenom skromnom izdanju. Još je baka bila živa, gotovo nepokretna, ali je i ona morala na izbore. Obukli su je, uredili i posjeli u auto. Majci je bilo bitno da se njih dvojica ne posvađaju. Odlučio se držati rezervirano. Prije nego što su krenuli smotao je džoint.
    Najprije su se svi učlanili u HDZ, potpisavši pristupnicu koju je kroz selo pronosio neki stranački aktivist. Baka je dala otisak prsta. Jebeš ga, u njezino vrijeme nije se pisalo. Onda su krenuli u crkvu; bez Duha svetoga stvar nije mogla šljakati.
    Ti aktivisti vozikali su se uokolo autom oblijepljenim plakatima i zvučnicima iz kojih su treštale budnice. Povremeno ih je prekidao neki sipljiv muški glas, pozivajući ljude na glasanje, dajući upute koje liste treba zaokružiti. Ćiva se nije mogao složiti s takvim poimanjem demokracije. Slušao je ne mogavši vjerovati kako tip sve do u pojedinosti govori koju listu, koji redni broj treba zaokružiti... Pa su sve to garnirali s onom Zoovii, saamoo zoovii… Pokušavao je nekim ljudima skrenuti pažnju da se time krši predizborna šutnja, ali nisu fermavali. Razmišljao je da malo o tome raspravi s ovima u autu, ali su skrenuli u drugom pravcu…
    Ispred crkve već je hrpa svijeta. To je za baku problem; ne može se uopće parkirati u blizini.
    - Da imaš rotaciono i svirenu, mogli bi je odvesti ravno ispred! – morao je malo bockati.
    Stari je bio previše uzbuđen da bi registrirao detalje. Ipak, uspjeli su se probiti dosta blizu. Dvorište je ozvučeno, pa nema smisla da je vode u gužvu; slušat će misu iz auta. Otac je otišao u središte događaja.
    Sudeći po glasu, to je gromada od svećenika. Ćiva ga je slušao. Tip stvarno ima moćan glas - pomisli. Čak je i baka mogla sve čuti. ‚Sigurno svako jutro mazne po karton jaja dok mu je ovako nabildan!’ - to joj je rekao dok je ona motala nešto oko krunice, ne berući baš. Onda je zapalio džoint držeći ga na šiberu. ‚Pavarotti je za njega Tarzanovo mudo!’ - rekao je to više za sebe, oprezno potežući. Ipak, nešto dima ostajalo je u autu.
    - Uh, uh, kakve su ti to cigare – majka je kašljala. – Izidoše me za oči!
    - Mama, te ti sad i Tuđman puši.
    - Kako ga ne prikinu, đava ga odnio! Bože mi prosti!
    - Nakog čovika da prikinu! – uključila se baka. – Nema nakog čovika na svitu! Ali, mogu ti reć da je i oni Milošević lip, brate, nema šta!
    - Ne smiš to govorit, bako, ubiće te ovi! – pokušavao ju je skulirati.
    - Je lip čovik i šta ćeš! – nije se dala.
    Uvijek je bila kontra; još dok je dida bio živ, pa kada je Tito na televiziji kao da su svi vragovi ušli u njega, a ona bi govorila: - A, lipoga čovika, za ime Božje, kako je ovako uredan, šesan… Ma, nema ga na svitu vakoga… Onda bi dida poludio, jer on kao ustaški vojnik to nije mogao slušati pa je morao stati netko između da spriječi ono najgore.
    - U stoljetnoj težnji hrvatskog naroda za slobodom i pravdom kucnuo je i taj povijesni trenutak! – svećenik je u ekstazi. – Braćo i sestre, Hrvati i Hrvatice, mislim da vam ne trebam posebno naglašavati za koga ćete glasovati; Božja providnost poslala nam je Njega da nas izbavi iz jugokomunističkog ropstva! Nakon Tomislava i Krešimira, Trpimira i Zvonimira, Starčevića, Radića i Pavelića, konačno se pojavio čovjek koji će sve dovršiti i stvoriti hrvatsku državu, i bit ćemo svoji na svome! Braćo Hrvati, ne dajte se ponovno zavesti, glasujte po vašoj savjesti, a vi vrlo dobro znadete što vam savjest nalaže! Danas ste okrenuti Bogu i Zagrebu! Udrite Srbina slobodno, ja ću vas ispovjediti!!!
    - U, ti Boga, baba, ovi je skroz lud!
    - Vino, moj sinko… Vino mu pamet odnilo! Nosi ti on livor za pojason.
    - Otkad zadužuju pištolje, jebote! – rekao je to onako više za sebe. – Nego, reci ti meni, bako, kako je bilo prid oni rat, jesu isto ovako galamili?
    - I, sinko moj, dašta su! Ne zna se ko je bio luđi; svako malo prođe neka vojska i zapali selo. Da nismo bižali po šumama, niko ne bi osta živ… Najgora je bila neka partizanka što bi nas poredala isprid kuća, pritila je da će nas sve zapalit. Kažu da je ona, gori u planini, zapalila kuću u kojoj su se krila neka braća. Braća su iskakala, ona i je gurala nazad. Jedva i je ugurala… Posli rata je poludila. Stalno se vraćala u naš kraj. Viđali smo je onako ludu i raščupanu kako lize oko nekog dičijeg groba, vele da je bilo njezino. Onda smo je jednog dana našli mrtvu na njemu i otad se taj grob zove Partizankin grob.
    - Pa, bako, kako si uspila izrodit dicu za vrime rata?
    - A, di ispane, sinko! Rađala san ti ja i u šumi.
    - To vas četnici najure, pa dite izleti prijevremeno! Jel, tako?
    - A, sinko, ćaću san ti rodila ispod jedne bukve.
    - Zato je ovako tvrdoglav!
    - Ajde, ajde, slušajte svetu misu, nemojte stalno pričati! – majka je uvijek bila odmjerena.
    Mnoštvo je svijeta došlo, gužva je neopisiva. Stigli su iz Zapadne Europe svojim skupocjenim automobilima, stigli su iz Amerike i Australije brodovima, avionima, sa svih strana. Stigli su s Marsa space shuttlovima, Ćiva pomisli dok je unezvjereno gledao uokolo. Hašiš ga je pucao u nekim cikličkim krugovima. Činilo mu se da klijaju odasvud, koliko su se množili u vidokrugu. Titralo mu je pred očima. Nakon nekog vremena uspio je namjestiti sliku pa mu je sve izgledalo kao neki prijenos iz Lisinskog. Bilo ih je toliko da više nije prepoznavao nikoga. Krkljanac je takav da se autima nije moglo ni naprijed ni natrag. Ali, svi su bili tako strpljivi da nije mogao vjerovati. I to sve samo zbog jedne stvari; treba dobiti izbore! Pitao se kog kurca su dolazili u tolikom broju, kad je jedan mogao lijepo zaokružiti za sve?! Ali, ajde ti to njima kaži! - rekao je to ludom Pajdi dok ga je žicao cigaru, na što se on sklonio ispod bora, cereći se.
    Mnoštvo je dobrih komada; dobro uhranjene i napirlitane gastarbajterske kćerčice došle su pronaći svoju bračnu sreću s kakvim ovdašnjim macanom, jer roditelji su im tako naložili. Oni će to objeručke prihvatiti jer znaju kako je dubok njihov džep. Poslije mise svi će u redovima strpljivo čekati da daju svoj glas za hrvatsku stvar. Pobjednik se ionako unaprijed zna, ali trebalo je svojom nazočnošću to i potvrditi. To je pitanje prestiža, jer propustiti ovakvu stvar ravno je izdaji.
    Ovdašnji gostioničari za šankovima zadovoljno trljaju ruke. Oni će jedini stvarno profitirati. Tako je bilo i ranijih godina, na samim početcima odlaska na rad u inozemstvo; oni promućurniji nisu išli raditi vani, nego su otvarali gostionice u mjestu i čekali ljetne ili Božićne praznike, kada će ovi ljudi punih džepova doći i razmetati se u njihovim gostionicama, naručujući janjetinu, časteći sve okolo. Ti umorni i veselja željni radnici punit će njihove džepove opijajući se danima, a oni će ih prezirati i zadovoljno im uzimati novce. Ali, oni su istovremeno bili lokalni udbaši koji će one koji u tim pijanim stanjima zapjevaju kakvu nepoćudnu pjesmicu prijaviti i ovi će završiti s teškim batinama. Poslije praznika sva ta svita zadovoljno će trljati ruke i prepričavati koliko su kome uspjeli izvući. Ciklus se ponavljao godinama. Dok je Ćiva išao u školu gledao je tu uhranjenu i zadovoljnu udbašku bagru kako se šepuri i kako joj nitko ništa ne može. Imali su oni svoje autoritete u centrima, ali ovdje su oni bili bogovi. Njihove žene bile su školske nastavnice i te kučke bile su toliko zajebane da su učenici bili samo hrpa govana koje su one, eto, morale podučavati.
    Danas su oni okrenuli dres; ne, zaboga, nikada oni nisu nikome ništa nažao učinili, vremena su bila takva, oni su u duši uvijek bili pravi Hrvati, njihova djeca (koju su krstili na brzinu, čim su se promjene nazirale) sada poslužuju goste u dresovima hrvatske reprezentacije. Sve je opet idilično i oni, kao i prije tridesetak godina, pokušavaju zauzeti najpovlaštenije pozicije. Ali vidjet ćemo hoće li to biti tako.
   
    Ćiva je stajao u redu za glasovanje. Hrpa je ljudi okolo. Svi su toliko uzbuđeni da se oni slabijih živaca toliko tresu dok zaokružuju na listiću pa im u pomoć mora priteći netko mlađi.  Di je sad ona faca iz onog auta sa zvučnicima, pa da im on zaokruži, milu mu majku jebem - brundao je u sebi. Ali bilo je jasno da tu nema više nikoga, samo goli, najgluplji red, bilo kakav red u kojem ljudi stoje i idu obaviti neku dužnost. Osjećao je strah pred mislima koje su navirale i govorile mu da je sve to skupa idiotizam, čista forma, mamac za glupane. Strah ga je bilo pred tim mislima jer ovdje nitko nije gajio taj duh.
    Ljudi su stajali i čekali puni neskrivenog patosa, svjesni da odlučuju o nečemu tako bitnom, nečemu što će stubokom promijeniti njihove živote i sudbinu zajednice. Da, imali su pravo; sve će se promijeniti. Ali, bio je to teror većine, agresivna i kolektivna svijest koja nije dopuštala mjesto razumu, svijest koja je blokirana unutar same sebe, koja je nužno vodila u sukob. Ona ništa drugo nije mogla proizvesti osim sukoba, dok su ovi ljudi mislili o tome kako imaju potpuno pravo. Bili su isfrustrirani poviješću koja im je uvijek i iznova tumačena jednostrano, po potrebi onih koji vladaju ili onih koji su htjeli vladati. Nikada nisu stvari htjeli prikazati u pomirljivom tonu, uvijek su izvlačili ono što najviše frustrira i boli. Ljudi su se lijepili za tu povijesnu patetiku i zgoditak je bio siguran. Tako je i sada; nova garnitura koja je pretendirala na vlast nastupila je sa svom agresivnošću i ludilom. Producirali su poruke od kojih se razuman čovjek ježio. Ovi ljudi su to prihvatili i tu nije bilo pomoći.
    Ukočen je stajao misleći o tome i kao da su ga nevidljive sile vukle da zaokruži kao i oni. Ako je i imao drugačija iskustva, to se sada ovdje gubilo, povlačilo u svoj tanki oklop, skriveno i ustrašeno pred impretivom hrvatstva. Ma koliko imao želju i misli reći ovim ljudima nešto kao: Nije baš sve tako, stanite zaboga, razmislite itd., sada je blokirano, uništeno, svršena stvar. Pred njim stoji zadaća da učini sve što čine i drugi i mogao se jebati. U protivnom, neka izvoli reći nešto kontra pa je gotov! Gledao je ove u izbornoj komisiji; njihova prijeteća lica jasno su mu poručivala. Prostrujalo mu je da je toliko neoprezan da su ga možda skužili i sada će ga izvući i prokazati pred svima i oni će ga popljuvati i zgaziti… Svi će se okomiti na njega i ostat će samo tamna mrlja na podu… Govno mu je krenulo van. Usredotočio se na njega. Teškom mukom uspio ga je zaustaviti. I dalje su gledali. Našao je neku točku na stropu i ciljao je.
    Disciplinirano je stajao i kada je došao red na njega, uputio se u kabinu. Čak je I pred listićem osjećao strah; ako je mislio eskivirati, nevidljive sile budno su motrile. Osjećao se kao dijete uhvaćeno u laži ispred roditelja koji čekaju sa šibom.
    Zaokružio je.
    Potrebno mu je piće. Kao da ga je netko iscijedio, poput suhe krpe je. Piće mu je potrebnije no ikada. Probijao se razmičući gomilu, dok su ga gledali s onim izrazom koji ti je, čovječe?! Otišao je do birtije i probio se do šanka.
    - Izvoli – mali je rekao.
    - Daj nešto mokro!
    - Sve je mokro.
    - Viski! Dupli!
    Sasuo je Ballantines niz grlo. Piće se širilo i zahvaćalo cijeli organizam. Naručio je još. Pio je. Bilo mu je lakše.
    - Slaviš, prijatelju – tip se smijao. – Nego šta!
    - Jebi se!
    - Koji ti je, čovječe?! Oladi malo!
    - Gubi se! - odgurnuo ga je.
    Tip ga je netremice gledao. Nije mogao vjerovati. Činilo se da će uzvratiti.
    - U, jesu ovi mladi danas zajebani - oteturao je i za susjednim stolom već je brijao nešto drugo.
    Stajao je uz šank, gledajući se u zamagljenom ogledalu preko na zidu. U dubini je mogao vidjeti birtiju punu razdraganih ljudi koji zajedno sjede i stalno naručuju, jer svatko želi častiti, ne mogu sakriti radost.
    Uuustaanii baaane Jeelačiićuu, Hrvaatskaa tee zoove, zoovee…
    uuuustaanii baanee Jeeelačiićuuu…

   Ispred njega već je hrpa Ballantinesa i samo se želi opiti da potisne strah i paniku što se u njemu šire poput požara. Piće ga je umirivalo. Osjetio se bolje. Bio je koncentriraniji. Jebeš ga, što je, tu je! Ako svi misle da će biti bolje, valjda će tako i biti. Nisam ja nekakav strašljivac koji će se povući čim netko počne vikati! Sasuo je još Vatrene vode i zapjevao zajedno s ostalima;
    Spuustiilaa see guustaa maaglaa iznaad Zaagreebaa, iznaad Zagreeba,
    nee, too niije guusta maagla iznaad Zaagreeba, iznaad Zaagreeba,
    veeć too idee hraabraa voojskaa Pooglaavniikoova, Pooglaavniikoovaa…
    Ljudi su se zalijevali pićem, netko je nekoga zalio, ovaj je uzvratio šakom, nastala je gužva, ali sve se bratski i hrvatski izgladilo.

    Poslije, u neku već kasnu poslijepodnevnu uru bauljao je oko stolova s čašom u ruci.
    - Štaaa jeee, seeeljačine?! Aaaa?! Mislite da ste glavni?! A?! Jaki ste kad ste u grupi, a, pičke?! Pjevate, a; uuustaanii baanee Jeelaačiićuu, a, pičke, a di ste bili do nedavno?! U rupama, a, miševi?!
    Nisu obraćali pažnju, samo su odmahivali na pijanog Ćivu, kojeg ionako nisu podnosili. Jednostavno se nije uklapao i ignorirali su ga.
    - Da vam svima jeeebooo paaas mateeer! Živila Velika Srbija!!!
    Najedanput je postalo tiho.
    - Živila Velika Srbija!!! – stajao je nasred birtije. Svi su pogledali u njegovu pravcu. Nisu mogli vjerovati u ono što su čuli. Ustvari, trebalo im je takvo nešto. Čekalo se da ga netko razvali, onda će ga iscipelariti.
    Gledao je ljude okolo. Gledao je te glupe seljačke face kako bulje u njegovu pravcu. Nije osjećao ništa, samo mu je bilo čudno koliko ih je. Buljili su u grozdovima. Stajao je tamo, u sredini i sve se vrtjelo oko njega poput bjesomučnog ruleta. Meteoriti svjetlosti obrušavali su se odnekud sa strane i rasprskavali mu se pred očima. Zumirao je njihova iskežena lica i ona su mu se odjedanput učinila prebrisana. To mu je bio znak da je već previše pijan i da je prežestoko zabrijao. Stezao je čašu u ruci.
    Tišina je već preduga. Jedan tip je krenuo prema njemu.
    - Jer, da nema Velike Srbije, ne bi bilo ni Velike Hrvatske!!! – provalilo je kao spasonosna objava.
    Svi su se pogledali i prasnuli u smijeh.
    - Svaka čast majstore, svaka čast! – tapšali su ga po ramenima. – Ha, ha, ha, ha… Svaka čast! Daj mu pit, konobaru, daj mu pit! Ha, ha, ha, ha…
    Večer se nastavljala u istom ritmu. Poslije se zakačio s nekim tipom pa su ga neki momci izveli van jer je bilo jasno da bi sve moglo otići u vražju mater.

    Čekao ga je Zagreb sa svojom maglom i sobičcima.
    Stari mu je sredio ekspresni prijevoz; putovat će gastarbajterskim autobusom, taj ide direktno.
    Ukrcao se rano ujutro, totalno mamuran. Radovao se što nema gužve. Ovaj put mu se vožnja učinila spasonosnom. Moglo se pušiti unutra, to mu je bilo super. Ekipa je odmah otvarala boce šljivovice i pila. Život zna biti i milosrdan! - pomislio je dok je u par navrata potegnuo brlju.
    Promatrao ih je dok su brijali ovako rano ujutro; sretni su, ispunili su svoju domoljubnu dužnost. Kužio ih je; ovo im je bilo jedno od rijetkih putovanja kada su se zadovoljno vraćali natrag na bauštele. Izvadili su se pršuti, kobasice, pečeni pilići, mladi luk i fešta je mogla početi.
    Nakon nekog vremena je zaspao.

    Trgnula ga je buka. Pogledao je van; stajali su na nekoj autobusnoj stanici. Svi su nešto vikali.
    - Di smo sad? – pitao je čovjeka.
    - Jajce!
    Ubrzo je prepoznao tu stanicu i sjetio se jedne autobusne pauze kada je tu jeo grah. Danima se nije mogao oporaviti od te splačine.
    Novi gastići su se ukrcavali. Trebala im je cijela vječnost. Ljubili su se i pozdravljali sa svojim ženama i roditeljima. Zapazio je dvojicu plavokosih koji su bili potpuno jednaki. U prvi mah pomislio je da vidi duplo. Protrnuo je. Možda je od alkohola - prostrujalo mu je. Protrljao je oči. Dvojica su! Uf, k vragu!
    Oni su se najduže rastajali od svojih dragana. Žvalili su se cijelu vječnost. Autobus je već počeo kretati. Konačno su ušli. Jedan je prošao do dna, vičući:
    - HDZ je pobjedio u Jajcu!!! HDZ je pobjedio u Jajcu!!! HDZ! HDZ! HDZ! Aaaaaaaaaaaaagggggggggggrrrrrrrrrrrrrrkkkkkkkkkkkkkkkk!!!
    - HDZ je pobjedio u Jajcu – počeo je drugi plavokosi gastić koji je stajao kraj vozača. – HDZ je pobjedio u Jajcu! HDZ! HDZ! HDZ!
    - HDZ je pobjedio u Jajcu – prihvatio je ovaj u dnu. – HDZ! HDZ HDZ! Aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaagggggggggggggggrrrrrrrrrrrrrkkkkkkkkkkkkkk!!!
    Kao stereo uređaj. Gledao je čas naprijed, čas natrag.
    - HDZ! HDZ! Franjo, Franjo! HDZ! HDZ!
    Vozač je Nijemac, pokušavao ih je smiriti.
    - HDZ! CDU! HDZ! CDU! HDZ! CDU!
    Nije imalo smisla; svi su se morali priviknuti na nove okolnosti. Nakon niza kilometara konačno su prestali.
    Krenuo je doma nakon što je na zaobilaznici “morao” s njima popiti još koju rundu.

 

Ulomak iz romana 'Bilo jednom u Zagrebu' l poskok.info

 

online

We have 96 guests online